subota, 15.01.2005.

Left! Right! Left! Right!

Web dizajn se čini tako jednostavnim... posložiš par sličica, fontovi, boje... onda naravno moraš skužit gdje to sve ide... a da to skužiš moraš naučiti... php ili biti genije ko ja pa špijunirat kak su to drugi napravili. Što nije lako budući da pola toga ne kužiš. Mora da sam refreshao blog negdje pedesetak puta danas, isprobavajući različite promašene kombinacije, dok nisam našao izgled koji mi paše.

Onda sam se sjetio da izgled varira od browsera do browsera.

Pa sam i to trebao kompenzirat.

Uglavnom, zaključak: ovaj blog najbolje izgleda u rezoluciji 1024x768, na Opera browseru i refresh rate 75Hz. Ako nemate Operu, nabavite ga. Ako vam rezolucija nije 1024x768, podesite je. Zdrava je. Fakat. Moći ćete provesti cijeli dan na kompjuteru bez da izazovete sveopću histeriju zbog invazije vanzemaljaca svaki put kad odete po kruh i mlijeko. Podočnjaci vam garant neće ići niže od gornje usnice...

petak, 14.01.2005.

Life goes on...

I tako... kraj (radnog) tjedna se bliži. Počeo sam štrebat za ispit koji imam u drugom. Opet nisam uspio ispunit tjedan zanimljivim društvenim susretima i izlascima kako sam namjeravao.
I have no life.

Druga stvar, nekako mi se čini da su blogeri, barem domaći, i oni koji nisu kolumnisti, nešto depresivni. Mislim, dosta njih mogu zamislit onak, u potkošuljama, raščupane glave sa šalicom hladne kave i čikom u ustima kak kljuckaju po tastaturama ispod škriputavog stropnog ventilatora, u stilu nekog oronulog film noir detektiva.

Pogledah "Return of the King" po negdje 83-ći put. I još su mi neke scene dobre. Razmišljam da odem u Tolkien's House, ja tam dolazim ko Gandalf u Shire, taman kad svi zaborave da postojim. A neda mi se opet ić solo... svi koje znam zaziru od tog puba ko da tam jedu ljude. Možda se boje da im one sjekire po zidovima ne padnu za vrat...

I za kraj, da napišem nešto ovdje, citat koji mi je zapeo za oko dok sam učio:

"Pismo će pospješiti zaboravljanje u dušama onih koji ga nauče jer će zapustiti njegovanje pamćenja. Zbog pouzdavanja u pismo ljudi će se sjećati na izvanjski način, pomoću stranih oblika, a ne iznutra, iz svoga vlastitog pamćenja (...) Nepisane riječi zbore kao razumna bića, no ako ih, željan znanja, nešto zapitaš, uvijek će ti odgovoriti jedno te isto. Svaka riječ koje je jednom napisana ostaje u svijetu - i kod onih koji je ne razumiju, i kod onih kojih se ne tiče. Ona ne zna kome se treba obratiti a kome ne treba.."
-Platon, "Fedar"

Čitajući ovo, zapitah se je li to korijen tog problema da se sve mudrosti na kraju izvitopere... da li je kriv način na koji se mudrost prenosi, ili je ipak korijen problema ljudska ljubav prema gluposti...

Damn damn DAMN!

Prvo, izgleda da sam opet mjesečario i uspio isključit alarm na satu. Tak da sam zaspao i probudio se taman na vrijeme da se osjetim kriv što sam zaspao i što neću jurit na predavanje jer *znam* da mi je pol sata taman dovoljno da dođem tam na vrijeme da zakasnim debelo, niš ne pohvatam i glumim gljivu ostatak vremena. Što je još gore, volim to predavanje! Bah! Danas će me sto posto kopat osjećaj da nisam niš napravio.

Zatim, moja ADSL veza mi omogući da se na blog.hr spojim sa nevjerojatnih 500bps što je brojka koju nisam vidio još od starih dobrih dana kad sam surfao netom uz pomoć, onda još više nerazrađenog, Carneta. Oh joy. Barem je flat-rate.

I onda, naravno, stara nazove i počne se ponašat ko da sam upravo ubio malog, slatkog peseka. Super, ko da nemam dovoljno problema i bez toga. Kad već govorimo o nabijanju osjećaja krivice... puno fala, much obliged...

četvrtak, 13.01.2005.

Urkkk...

Opet noćas nisam mogo spat, digo sam se u pet ujutro i sad mi se spava... a imam predavanja do šest na faksu. Mrzim kad mi se spava na predavanjima... jednom sam zaćorio usred "okruglog stola", jedan poznanik me je navuko da odem slušat one spike o piramidalnim shemama za prodaju osiguranja il čega već, i ja sam fino zahrkao u maloj sobici... ono probudim se i svih njih osam bulji u mene... ostalo mi je samo da pitam...

...jesam li drulio?

Ništa, vani magla, u glavi magla, lijepo ću se uklopit.

There's something on the wing! Some... thing!

Ovo se zove
Eto nemrem spat. Pa da utučem vrijeme i po mogućnosti se ispucam dovoljno da mogu opet otić na spavanje, da podijelim malo neke zanimljive stvari koje sam danas-jučer saznao.

Kronološki poredano, prvo dolazi otkrivenje jednog malkice otkačenog websajta čiji je autor jedan moj frend s faksa. Link je ovdje, za one koji su raspoloženi za čitanje maaalkice, hm, originalnih tekstova? Nije loše, nije loše... jedino... ona slika na članku "Kibernetički organizmi u zagrebu"? I am not happy. Trebat će mi tjedni da to zaboravim.

Druga stvar jesu... srednjovjekovne mučilice. Ukusi ga baba, koji su to bolesnici bili. Odgovor na pitanje zašto sam uopće to išao tražit - bilo mi je dosadno. Tak da ne bi ljudi pomislili da imam čudne hobije. Ok, imam čudne hobije, al ništa ne mora vrištat pri tome.
Čovjek ne bi vjerovao čega se sve nisu dosjetili. Nebi čovjek vjerovao kakva je nepatvorena okrutnost izumitelja instrumenata i metoda koje se mogu naći ovdje. Hesus und Maria. Mind-curdling.

Izdvajam tzv. "krušku" (na slici) koja se u sklopljenom položaju umetala u usta i, jel, druge tjelesne šupljine već po tome dal ste bili samo sadist ili ste pritom bili i strastveni ženomrzac, te se onda - rasklopila. Polako.
Bastards.
Iako, sudeći po tome što neke žene rade sa sobom u nekim modernim pornićima (nije da sam gledao, naravno... čuo sam :p ), neznam kakvog bi ovo imalo efekta.

Nego, kad već govorimo o komercijalizaciji seksa, da spomenem eto i članak u kojem piše kako je nova stvar, ili možda ne tako nova - prodavanje nevinosti. Naime, izgleda da naši evropski susjedi nevinost drže na visokoj cijeni! I usput sudjeluju u online aukcijama za oduzimanje iste. Pa je eto jedna 18-godišnjakinja iz Bristola svoju nevinost prodala za nekih 90 000 kuna, dok je jedan Englez svoju nevinost prodo za circa 68 000 kuna. Eto nove prilike za oporezivanje. Iako nemam pojma kako je on to dokazao da je nevin. Ustvari, ne želim znati.

I tako, živimo u čudnom svijetu, s čudnim pravilima. Ponekad se osjećam kao riba u WC-u. Može se plivat... but crap keeps falling on your head.

nedjelja, 09.01.2005.

Žene i još poneka misterija...

Zašto žene uvijek nastoje vidjet dobro u lošemu a loše u dobrom?

Pitanje za mudrovanje u kasne noćne sate. Tko voli nek izvoli, al ja sam svoje izmudrovao i konačni odgovor je: 42 :p
Da, žene su misteriozna bića. Možda je upravo u njihovoj misterioznosti, u njihovoj nedokučivosti, njihova čar. Jer da nema te nedokučivosti u žena, da nisu obavijene tom vječitom enigmom, netko bi mogao možda i pomisliti da su žene ustvari tek previše komplicirana stvorenja koja bi netko trebao pošteno [insert desirable action here].

Druga misterija dana je ništa manje nego tajna uspješnog življenja. No potrošio sam toliko energije razmišljajući o ženama da sam zaboravio što je to točno.
Nema veze, sjetit ću se ovih dana valjda.

-G.

Lady Greensleeves

I know not whence these words come from.
It is the moonlight tonight, my lady, there is none. On such black nights, something stirs deeply in my soul, and the pen thus writes with the glittery ink of starlight upon the parchment of my spirit... beware of me on such nights milady, for I am then a wolf that prowls in the midnight meadow, a beast hungry for things that escape it, always there, always lurking at the edge of darkness, whispering sweet words in the murk of stars that the heart dares not utter under the merciless glare of the Sun.

On such nights you are with me, my lady. You hold my hand in my dreams. Your sweet kisses fall gently upon my secret heart. Your words caress me, warm me against the cold winds of solitude. You are my inspiration, my woe and my joy. You are the beauty to my beast, and I dare not utter thy name. Nay, I hath no breath for it, you took it all away...


Just a little something to spill when the Moon is not looking. ;)


A za one koji se možda prisjete istoimene pjesme:

Lady Greensleeves
Plemići, samo na lovu misle... :p

-G.

nedjelja, 02.01.2005.

I ain't dead..

..I'm just chillin'.

Nova Godina. Već je ostarjela jedan dan. Eto, proveo sam jedan od najboljih dočeka uopće, a nisam ni kinte potrošio. To je to, nije važno gdje i kako, nego s kim. Enivej, bilo je fenomenalno, opet sam se *skoro* uspio napit, što je za mene ipak podvig; tj. napio sam se ali tek onako... kvazi. Semi. Just a little. ;)

No tokom ovih proteklih sedam dana sam si kompletno zeznuo bioritam, tako da sam se danas ustao u pol tri popodne, and that jus't won't do. Ne može se biti vitezom ako se spava do navečer... na, sunce već na zalazu. Bugger. Nadam se da je svima bilo tako dobro kao meni, da vam nisu bacali petarde za vrat (meni nisu) i da vam nisu pali komadići rakete na glavu (meni jesu).

-G.

utorak, 28.12.2004.

Human heart

Human heart is a curious thing.
It has, for example, remarkable powers of healing. I suppose that's necessary if we wish to spend this life in a relative absence of deranged running down the street with our knickers on our head screaming obscenities at god.
However, I assume that for these alms of the spirit to work, one has to be willing to apply them. I know of quite a few people who wallow in their misery, who see nothing but their broken dreams, who pine for things they cannot have and are blind to things right in front of them. Such ways only, in the end, bring us to the aforementioned naked lunatic exhibition sessions.

The process of healing is a remarkably simple one. It doesn't require a lot of materials or complicated surgery. I, for example, used a roll of duct tape, a rubber elephant and some bird spit. Oh yes. And some sleep. It's amazing what sleep will do to you. And dreams. Dreams are the nectar of the soul. It is up to us, really, to determine the flavor. I prefer the not-so-bitter-you-want-to-bite-your-own-head-off kind.

And in the end, there's the wish. The will. Who cares, both start with the same letter. It's the oomph of the mind, the effort of thought, that drives us forward like divine wind upon our cosmic sails. The wish to plug that crack that bursts with a poet's blood, to repair the hole in the sole. And then, it begins, the healing.

So in order to heal, you have to will it.

Amazing how many people miss that simple fact.

petak, 24.12.2004.

It's a season to be jolly...

Ali ne. Svaki dan bi trebao biti takav. Uglavnom, neću puno filozofirati o tome, ipak je ovo vrijeme da se maknem od kompjutera i približim finoj papici, ali htio bi ipak reći svima koji ovo čitaju: ako danas provedete dobar dan, sjetite se da istu stvar možemo nositi u srcu svaki dan. A i ako niste, to ne znači da već slijedeće minute nećete imati priliku za "malo poboljšanje svijeta" - naša djela, ma koliko se činila malima, odzvanjaju u vječnosti.

U "sezonskoj" civilizaciji, gdje postoji vrijeme i mjesto ama baš za sve, ja kažem, budimo buntovnici i pokažimo da je mjesto i vrijeme za ljubav, za srdačnost, za velikodušnost - svaki dan i svako mjesto.

Svima koji ovo pročitaju, želim sretan Božić.

-G.

utorak, 21.12.2004.

Naći svoj Zen

Pa da i ovdje stavim taj tekstić što ga osmislih pod (laaaaganim, u tome je caka) utjecajem alkohola dok smo se ja i jedna moja frendica "opijali" jučer u jednom zgodnom bircu kojeg fakat nikad ne bi našao sam (neću reć koji je jer vjerojatno svi znaju za njega pa bum ispal tumplek, Which Is Not Good For Public Relations):

Gledam kako se, što se Božić i Nova Godina sve više bliže, množe postovi raznoraznih forumaša koji su, eto, zapali u depresiju poput hrčka kojem se zaglavio kotač za trčanje. I onda si mislim, kako to da mene ne pere ista depra... mislim, nije da je moja situacija nešto puno drugačija od ovih o kojima čitam. I sjetim se kako me ustvari prala depra prije kojih pola godine. Tad sam bio u žestokom klinču neuzvraćene ljubavi i puštao sam suzice gotovo triput tjedno (no joke). Ljudi oko mene primjetili su kolko sam se promjenio... prestao sam se smijat. A to je za osobu koja je inače izuzetno vedrog duha velika promjena.

I to je kvaka sa depresijom... to je spirala koja ide samo dolje. Samu sebe hrani. Začarani krug...

No, kad se činilo da nema izlaza iz te moje depresije, našao sam svoj Zen. Našao sam ono što mi je trebalo da se ponovno posadim "u plodnu zemlju života svog"... ustvari, ono što mi je trebalo da počnem primjećivati i ono dobro što imam, a ne samo ono što nemam. O, i dalje ja osjećam povremenu usamljenost kako me stegne, i dalje mi se desi da me ta glad za nečijom ljubavi skoli... no sad me ti vjetrovi ne bacaju unaokolo, više nisam tek grančica u oluji. Našao sam svoj Zen, svoj korijen.

E sad... što je to Zen? To je uvid, osjećaj, nešto čemu se uvijek možemo vratiti, sigurni da će, jednom kad ga nađemo, uvijek biti s nama. Zen ukorijenjuje, Zen oslobađa. Ne čini da svi naši problemi nestanu, no čini da vidimo i dalje od njih...

Ne može se reći da postoji univerzalni Zen za svakoga. Upravo obrnuto... svatko ima svoj. Za mene, moj Zen je bilo prisjećanje vlastite srži. Prisjetio sam se onog što sam zaboravio da je u meni. Činjenica da sam puko skroz u to vrijeme i da sam iz čistog obrambenog refleksa potegao nazad u duhovnost (u trenu kad sam uvidio svoj Zen čitao sam Tao te Ching) je samo dokaz da se Zen ne pronalazi tek tako. U nama mora biti ta iskrena potreba za mirom, za oslobođenjem...

I tako, pišem ovo ne da bi dijelio lekcije, nego da na svoj način, koliko se to da, kažem onima koji su sada u depresiji, koji ne znaju kamo, kuda, kako, da im kažem, "nađite svoj Zen!". Gdje i kako ćete ga pronaći nije toliko važno (to niti ne možete znati dok ga ne nađete), ono što je važno je otputiti se u tu potragu. Tražite svoj Zen, tražite ga svaki dan. Sam čin te potrage već je proboj iz one strmoglavljujuće spirale koja nas želi usisati poput crne rupe. Želim samo reći da se odgovor nalazi u vama, i u toj potrazi. Ne u pukom životarenju i iživljavanju u tupilo koje nudi samo privremeni zaborav.

Vaš Osobni Zen možda ne nudi rješenje svih problema, ali omogućuje mir u duhu koji nas oslobađa da od svojeg života napravimo sve što se napraviti da...


-G.

16 tons...

...You load sixteen tons, what do you get?
Another day older and deeper in debt
Saint Peter don't you call me 'cause I can't go
I owe my soul to the company store

If you see me comin', better step aside
A lotta men didn't, a lotta men died
One fist of iron, the other of steel
If the right one don't a-get you, then the left one will

You load sixteen tons, what do you get?
Another day older and deeper in debt
Saint Peter don't you call me 'cause I can't go
I owe my soul to the company store...


Svaki put kad se moram ustat u šest, ovo mi padne na pamet... *yawn*
It's good to be a student... :)

Evo ovdje link za one koje zanima cijela pjesma i background...

nedjelja, 19.12.2004.

U svakom velikom vitezu...

A sword can sometimes be made of many small rectangular wobbly bits...
...se skriva mali filozof. Naročito u današnja vremena. To jest, *isključivo* u današnja vremena, jer su prije, suočimo se s tim, vitezovi uglavnom bili metalom oklopljeni gadovi. Što par dobro napisanih ljubića može napraviti za odnose sa javnošću...

No danas stvari stoje drugačije. Danas se više ne vitla mačem u ime pravde (osim u slobodno vrijeme), već u igru ulaze mnoga druga pomagala. Moderni vitezovi se više ne mogu osloniti na spoznaju da, ako se netko ne slaže s prosvijetljenim, uzvišenim pogledom na život, uvijek možemo kreativno primijeniti golemi čekić po njihovoj kacigi. Danas to više ne pali. Danas je potrebno nešto više. Potreban je novi kodeks. Potrebna je, drugim riječima, nova filozofija.

Kako sam prije napisao, moja ideja novog kodeksa ide nekako ovako:

"A Knight always serves the Truth through loyalty to Truth, Valor through facing the Truth and Compassion through awareness of the Truth."

Sad, to je, kako već Kodeksi idu, jako mali kodeks. Nema čak niti zlatom optočene korice. Čak nema niti mističnih simbola! Ustvari, da ovo pokušam progurati kao kodeks nekog tajnog društva, bio bi odmah ismijan budući da nije čak niti zlokobno misteriozan. No, u sebi krije mnogo više nego što se čini na prvi pogled... a i činjenica jest da debele pravilnike pišu ljudi koji ne vjeruju da će se isti poštovati.


Vitez uvijek služi Istini kroz odanost istini.
Ke to znači sad? Jednostavno, to znači da Istini možemo služiti tek ako je čvrsto ukorijenimo u vlastitom duhu... ponekad to zahtijeva i žrtvu s naše strane, no nitko nije rekao da je uvijek lako bit vitez. Swooning women are a perk, though. :D

...Srčanost kroz suočavanje sa Istinom...
E da. Istina počesto zahtijeva poveliku dozu suočavanja. A suočavanje sa istinom ponekad može biti vrlo otrežnjavajuće. Kako većina ljudi preferira lagano pijanstvo tokom cijelog života, ovdje vitez istupa iz gomile. Najteže se suočiti sa Istinom o samom sebi. To je, ustvari, borba koja traje cijeli život. A najveća bitka dolazi tek na kraju. Poetično, neki bi rekli.

...Suosjećajnost kroz poznavanje Istine...
Nema prave suosjećajnosti bez poznavanja onog prema čemu gajimo tu emociju. Sve emocije su stanje duha, i zato je važno za *znamo* ono prema čemu osjećamo. Uzmimo ljubav naprimjer. Bez *poznavanja* onog što volimo, mi ustvari volimo tek fikciju, a ne pravu stvar, prisutnu u ovom svijetu. A koja je poanta u tome da se bude suosjećajan prema magli? Prema iluziji, triku glave? Zato vitez uvijek stremi tome da svoje najplemenitije osjećaje usmjerava baš tamo gdje su jedino potrebni - prema Istini i Istinitom svijetu.

I tako dolazimo do toga da možda nije svaki filozof vitez, ali svaki vitez je nužno filozof. Jer filozof je u vječnoj potrazi za tom Istinom... dok je svaki vitez sluga Istine. Sluga onog pravog, blistavog, prosvjetljujućeg svijeta koji nas okružuje u svakom trenutku života, a koji nam tako često izmiče ispod pogleda... potraga za Istinom, vječita je potraga.

-G.

subota, 18.12.2004.

World Wide Web

Zanimljiv dan... išao sam pokazat svoje viteške kvalitete jednoj djevi, a onda zaboravio ponijet oklop. Eto. Sva sreća da se vitezom biva u prsima junačkim, a ne u plehu na njima. Bila su to zanimljiva dva i pol sata priče... obožavam ovak susretat ljude preko interneta. Imam osjećaj da se najbolji skrivaju baš tu, u nepreglednim elektroničkim morima. U svakom slučaju, da nije neta, moj socijalni život bi bio mnogo dosadniji... u proteklih par godina, ljubio sam, bio ljubljen, lomili su mi srce i liječili dušu, upoznao sam i bio upoznavan, gradio prijateljstva i lomio ih... i opet se vraćam na one moje stare štorije, kako svatko ima svoju priču...

I kako prolazimo jedni pored drugih! Ponekad bi htio znati sve... a sve nitko ne zna. Kako ponekad malo cijenimo prilike koje imamo, tek da znamo nečiji svijet, tek da ugledamo izlazak sunca nad horizontima koji su samo njihovi...

Neki kažu, internet je beživotan, to nije to, ne možeš na taj način upoznati nikoga... kako su u krivu. Jer iza svakog slova, iza svake slike, stoji nečija ruka, nečiji snovi, noćne more, nade i strahovi... ta svjetlosna mreža je živa, poput neke čudne kreacije prolupalih bogova... pehar nektara za one koji znaju vidjeti gdje i kako iz svega toga uhvatiti nekog za ruku i povući... biti povučen. Iz jednog avatara u drugi. Ali, tako je to.
Svi smo mi električne krijesnice u noći.

-G.

utorak, 14.12.2004.

Zora...

Jutro... polako se budim, slušam radnike kako razbijaju asfalt, bruj njihovih strojeva narušava tišinu. Sjećam se prošle večeri... bilo je zabavno. Opet sam izašao s njom, opet je srce malo brže kucalo (barem u mojim prsima junačkim), opet sam imao odgovore na sva njezina pitanja, na sve njezine dileme. Uvijek je tako sa mnom, na zalazu dana. Imam odgovor na sve. Večeri su pijane, opio nas je sadržaj dana, i to je to.

Ali su zato jutra trijezna, i bez odgovora. Filozof u meni raduje se nedodirljivosti istine, makar na tren. Skrivena je u magli koja teče od rijeke i miluje utihle zgrade pune uspavanih ljudi. Jutra su trijezna, i bez odgovora, i zato su sva okrutna smaknuća ujutro... kad tek možemo nazrijeti rađanje novog sunca koje ipak, nećemo vidjeti. Kad čovjek nema odgovor, kad um nije zamagljen...

Da, zora nema istine koju bih mogao držati poput deke preko svoje glave, nema odgovora, nema čak niti pitanja. Ostaje samo ono što dolazi, nepoznato, možda uzbudljivo... možda ne. Ostaje dan. Život. Tišina zastalog daha prije poniranja u te vode, poput neke ptice koja kljunom nabada slučajno srebro u tami...

-G.

subota, 11.12.2004.

Yeah, but what does it all mean?

What is the deal with knighthood? Where do you start? What in the ten thousand squid hells IS a knight nowadays anyway?
Well, I can't really say what a knight is. I could talk about what I am but aside from making me feel like a teacher feels when he repeats the same damn thing for the umpteenth time, it's also painfully boring. I could also talk about what I think other people are, but raging enemies are bad for digestion. Especially if they want to stick a piece of steel in it.

So instead one should speak of what a knight should be today. Not yesterday, hell a few hundred years ago they were still just metal-clad maniacs with big swords. All that honor-and-duty is simply bribed minstrels mucking about.

So, to start us off, let us first define what we speak of. What does the word "knight" mean? Well, let's see. It's derived from the Saxon word for a "servant". Ah. Tells a lot. A knight is supposed to serve something. And chivalry? Well, it actually means "service on horseback". Bummer, where the hell will we get a horse these days. No, I say, let's change that. Let's change chivalry into chevalry - service in chevrolet. It's a cool line of cars, and you can also "levy in a chevy", which is something every rhyme-loving damsel in distress should swoon at!

So now we know that modern knights are people who serve a higher goal while driving cool and expensive cars, or failing that, people who serve a higher goal while driving a bycicle. Or a Pinto, whichever is worse.

Service
Let us focus on the service part of the knightly business. To be a knight, it is not enough that you simply follow the guidelines of honesty, bravery and compassion. You must also pack that into some higher goal which you can faithfully serve and thus feel vastly superior to the common peasantry of everyday life, and therefore succeed perfectly in being an annoying arse of a man who fails not to wring everyone's brains bone dry with his superfluous oratories and leave them sobbing in the misery of truly anti-orgasmic proportions.
No wait. That's a politician.

A higher goal is a simple thing. It is not necessarily a thing of titanic or even heroic proportions. It is enough that it rests upon the ground higher than that which you are resting your spiritual feet on. For example, constant betterment of the world is a nice, rounded goal which should be appealing to every errant chevy driver. You can even fail miserably at it and feel all penitent for a day or two without killing anyone. And it does not require you to lose your legs, arms and ears in some insane battle with the evildoers of the world - bettering the world goes all the way from stopping a mad scientist from unleashing a nuclear warhead into the core of the world and burning every city on this planet with liquid hot mag-ma, to simply helping a little old lady cross the street and then dodging a vicious blow from her crutch when she figures out you must be trying to ravish her because nobody today can be that nice.

So, what is a knight? Simply a man serving ideals of truth, valor and compassion. You can serve truth by doing your best to become a really good philosopher, so you can skillfully dodge accusations of various people who figured out that truth ain't absolute. But mainly you serve the truth by always being honest with yourself and with people around you. Even if they don't like it. Hell, even if YOU don't like it!

Valor is served by drinking stuff out of umarked bottles in suspicious-looking laboratories. No wait, that's stupidity. You serve valor properly only if you sharpen your mind daily. Only then can you know when to charge and when to sidle-around inconspicuously.

And compassion is the ability to know how much pain you apply by the way of your iron-studded boot. We all got spikes on our feet, no matter how many times we go to the manicurist. Compassion is simply the awareness of another's condition, their problems, worlds and ideas. Compassion is the respect for the common living being. It is the ballast on the hot air baloon of our ego.

Or to put it succintly, the Code of the modern knight could be:

A Knight always serves the Truth through loyalty to Truth, Valor through facing the Truth and Compassion through awareness of the Truth.

And from that you can be... anything...

Simple, ain't it? Try combining the damn things. Cheers!

četvrtak, 09.12.2004.

Erlay in da mornin'

Još jedna zora se odmata pred mojim očima. Zanimljivo je gledat svjetla u tvornici, svjetla u uredima... ovaj grad zbilja pozna neke ranoranioce među šefovima. Il su to njihove sekretarice. Il možda lopovi. Ko bi ga znao.

Danas ujutro me čeka zubar. Yay, can't wait! Gah.

Anyway, jučer sam sreo jednu poznanicu na faksu, malo smo popričali i usput sam saznao službene kriterije za prestanak statusa brucoša. Kaže cura, prestaješ biti brucoš ako:

-položiš ili padneš ispit
-prođeš kolokvij (opcija za štrebere... like me) heh heh
-zavedeš nekoga sa više godine (opcija za one koji vole majku znanja na kraju godine)
-prasneš se sa asistentom/icom il profesorom/icom (brrrr... that's a mental picture I really didn't need)

U svakom slučaju, još jedan dokaz da je oko 80% ljudi na FF-u ludo ko puške. Dovoljno je vidjet zidne dekoracije u KSFF-u... originalno. :)

srijeda, 08.12.2004.

Basement adventures

I tako. Sad pišem malo prije spavanja, sutra ću ak stignem stavit neke nove idejice online... heh heh heh. Večeras je bilo... pa, ustvari je bilo baš dobro. Išli smo u Gjuru, ja, *ona* (zašto imam osjećaj da svaki drugi blogger ima tu nevjerojatnu *nju* ili *njega*...), njezina sestra i par frendica... I was surrounded. :p Bila je ok atmosfera, gledao sam malo ljude, koliko različitih faca se može naći u samo jednom zagrebačkom podrumu. I svi oni prolaze, komešaju se, lica kao na pokretnoj traci, svatko ima svoju priču. I muzika pljušti preko svih poput neke užurbane deke. Jednom sam gledao grad izdaleka, s vidika, gledao sam prozore i svjetla i hiljadu priča... pitao se što stoji iza tih zavjesa, kakvi životni romani se pišu baš tu noć. I sada, tamo, nikako da od toga pobjegnem (a možda niti ne želim), promatrao sam lica i oči i opet se pitao kakvi se svjetovi odmataju iza tih zjenica...

Bio je također neki performans, tip je na kraju pokupio dugačak pljesak, iako sam nisam opće skužio kaj je pjesnik htio reć (naročito kad je ritnuo mikrofon u zid i sve nas počastio onim visokim piskom koji dobiješ kad... ritneš mikrofon u zid...), al neka. Bilo je originalno. Naročito je bio dobar dio kad si je okačio nekakvu kantu o vrat i počeo je mlatit sa impromptu batovima...

E da... bila je tu i ona... nismo pričali onoliko koliko inače pričamo, ipak je muzika bila preglasna za takve šprehe, a i drugačija je bila neka atmosfera... Razmišljao sam koji ona ima efekt na mene, nit sam ponekad ne vjerujem da netko može imat tak pozitivan utjecaj na mene po defaultu. To je prava stvar, kad imaš tako nekog. Čija te sama blizina nekako zagrije, ušuška i onda si miran ko bubica. Nekad sam znao bit u grču... stalno bi se grabao za "nešto više"... sad - sad sam miran, nije da me nije briga što će bit, jel ćemo mi završit skupa il ne, al već znam da je dobro. I ono što kažu, ljudi nikad nisu zadovoljni s onim što imaju. Svi gledaju horizonte, to je ta vječita potjera za Savršenim. A onda propuste onih hiljadu trenutaka koji možda nisu savršeni ali su *dobri* i to je ok. I na kraju dođeš do tog horizonta i skužiš da pred tobom nema više ničeg osim tog crnog ponora... i osvrneš se i to mora da je gadan trenutak, kad se star čovjek osvrne na svoj život pred kraj i vidi napokon u čistom svjetlu koliko je toga prošlo pored njih dok su jurili tom autocestom života.

Čovjek bi, nekako si razmišljam ovih dana, trebao savladati tu umjetnost življenja dan po dan. Nekako njušim da je to onaj ključ za pravu sreću. Kad ne juriš toliko brzo da propuštaš one sitnice od kojih se na kraju i sastoji taj fantomski dobar život.

U svakom slučaju, dobra zabava i dobar kraj inače dobrog dana. Idem spat snom pravednika.
Možda ću sanjat ružičaste patke.

-G.

utorak, 07.12.2004.

Ništa ne testira volju kao ustajanje u 6.30 nakon tri sata spavanja - zbog predavanja. Bilo bi tako lako jednostavno ost... CAN'T THINK IT! MUSN'T THINK IT! Ngahh...
Kad porastem i postanem zli tiranin, prva stvar koju ću uvest je početak radnog dana negdje oko 14h. Naspavana nacija je zadovoljna nacija.

Valjda neću pokupit nosom neki stup na putu na faks... *zijev*
Idem jest čokolino. Jučer sam zaboravio kupit kruh. Bah.
Sad će ova iz engleskog sto posto opet pričat kako je gadno vani i kako su istrijani najbolji ljudi jer imaju fakin' tvornicu duhana. E da, i kako nećemo moć dobit posao pa da se ubijemo.

There Is A Hole In My Sole And I Have No Job

I am a bum. Hell, it doesn't take a genius to know what you are. In fact, the proportions of my bumness are so vast I am at liberty to call myself a Miniature Giant Space Bum. I stroll along the cosmic streets dressed in rags made of dreams. I drink the swill out of a bottle full of spirits. I cackle at the passerby from within cardboard boxes of creation.

Atop of that I have no job. So. Today, or better said yesterday evenin' this knight went on another rampage through the trackless lands of romance. I never stop, it seems. Been slapped down plenty of times, but hell, you can't be a real knight without a few dents in your shiny armor. This time, it was with a certain lady whom I have, in the true spirit of the hopelessly romantic, utterly failed to interest in some dallying across the meadows o' love. Shyte. Well, to cut the long story short (and because my mind feels as coherent as that of a deranged gerbil), it turns out that I attract her, but she doesn't want me. Or... something. It's the "but" thing. Women. Such wonderful creatures, I can't help myself! It's in the job description anyway. One sword. One horse. One reserve handkerchief. And as many unhappy love stories as you can eat.

Not that I am really hopelessly unhappy. You don't stay in this knightly business for long if every time you meet a-princess-atop-a-tower you fall into a depression when you realize you've forgotten the ladder again. You simply sit down and wait for her hair to grow long enough. What, it's true!

And so we talked. I'm good at that. I could talk the ears off an evil-minded politician. We talked about the But. Why But. And where does the But come from. So we touched upon the fact that I am a cosmic bum. That I shall always be a cosmic bum. That I have no Real Job this side of quantum. I don't think that's really the origin of But, but - interesting. People so often choose their partners by such weird criteria. Future mothers judge the worth of future fathers by the stability of their job. Then the market crashes and Daddy Has Been Drinking again. Men choose women by the size of their... forwardness... and then Wife Will Beat Me Again With A Meat Hammer If I Forget To Buy Scented Napkins.

What is a job anyway? Hell, if I were a woman I'd... well, if I were a woman I'd stay home all day and play with my breasts, but that's not the point. But people so often judge someone's worth by the size of his job appendix. My female friend fortunately lacks this tendency, but she gets worried what life is like when you gotta do something you are not meant to do. When you gotta do a job you know you won't like because it's just not your thing. When you got a degree and you don't know what to do with it.
Alas (such a knightly word ain't it... maybe I should use something more modern like... Yo...), it doesn't work like that! A job is a figment of civilization. Take the shiny lights and silver cars away and THEN you really see what everyone is made of. No, what matters is the Job. The Big One. Not what you do for everyday grub, but what you do for a Living. What you are - that's the only Job that really matters in the end.

So. My Job is that of a bum, a knight, galloper on the proverbial steppe of life, mighty smiter of dastardly evildoers and charmer of lonely princesses. That's the Job I'll always have. And one day I shall grow up to be the greatest Knight the world has ever seen.

I will even learn how to stop women saying "I like you, but..." when in my presence.

For now, I use earplugs.

-G.

<< Arhiva >>